Tomaš Pjontek (1974) još kao dete, sticajem neobičnih okolnosti, dospeva u medijski fokus poljske javnosti. Kada je njegova porodica dobila stan, novinarka nedeljnika Politika pisala je kako Tomaš puno čita i mnogo zna o staroj egipatskoj kulturi. Tomaš je slavljen kao tzv. čudo od deteta.

Nakon srednje škole odlazi u Italiju da bi na Univerzitetu u Milanu studirao lingvistiku. Tokom studija radio je kao korespondent za radio RMF i za časopis Politika. Po završetku studija vraća se u Poljsku i od 1999. radi u varšavskoj reklamnoj agenciji Ad Fabrika. Na festivalu Zlatni orlovi osvojio je nagradu za najbolju reklamu u kategoriji Štampa.

Uređuje internet portal, piše feljtone i knjige. Fascinantan je i spisak poslova kojima se Tomaš Pjontek bavio u dosadašnjem životu: cepao je karte u varšavskom bioskopu Iluzjon, bio je vodič italijanskih hodočasnika koji su posećivali Čenstohovu, asistent reditelja na televiziji RAI, zatvorski i sudski tumač u Sudu pravde u Milanu, asistent advokata u pravnoj kancelariji Risotti, programski direktor u Institutu filmske umetnosti i audiovizuelnih tehnika u Baltičkoj Višoj školi humanistike – Košalinu, psiholingvista koji procenjuje karakter javnih ličnosti za vreme živih nastupa u talk-showu koji se emitovao na stanici Canal+, višegodišnji copywriter u reklamnim agencijama, urednik na kablovskoj TV stanici Kino Polska, zamenik glavnog urednika mesečnika Neon. Istovremeno, radio je i kao novinar za različite časopise, između ostalih i za novine La Stampa, kao i za radio stanice RMF, Inforadio i Radiostacja. Objavljivao je članke o političkim i društvenim temama u dnevniku Gazeta Wyborcza. Pisao je rubriku o najgorim filmovima za mesečnik Film.

Kao pisac, Tomaš Pjontek debitovao je romanom Heroina, delimično zasnovanim na vlastitom iskustvu zavisnosti od tog narkotika. Kao što je sam govorio u intervjuima, 30% situacija opisanih u romanu zaista su se dogodile, a ostalih 70% mogle su da se dogode. Roman je doživeo izvanredan uspeh (biblioteka Račinjskih u Poznanju dodelila mu je počasnu nagradu za najbolju knjigu objavljenu 2002, a iste godine bio je nominovan za nagradu Pasoš časopisa Politika), ali je izazvao i brojne kontroverze u javnosti, poput osude da je u romanu nedovoljno akcentovano upozorenje na opasnost od konzumacije ovog narkotika. Glasnogovornici ovakvog stava previđali su činjenicu da Tomaš Pjontek nije pisac programskih pamfleta, već vrstan narator koji ne potcenjuje svoje čitaoce. Priča se konstruiše iz pozicije heroinskog ovisnika, a već u samoj činjenici da je ispričana (kvazi)intimističkim tonom prvog lica krije se svojevrsna piščeva ironijska distanca: ne postoji jedan već nekoliko naratora, a kako se ličnost jednog uruši i dekomponuje, prvo lice preuzima drugi narator, takođe privremen, i u priči i u životu. Jedina stalna figura, koja jača iz ove pustoši i smrti, jeste sama droga.