Pionirska dolina

Opis

Pionirska dolina je zbirka priča sarajevskog autora Zlatana Nezirovića, koja se otvara pričama iz ranog detinjstva i odrastanja u Sarajevu, a zatvara pričama iz srednjih godina pripovedača u Istanbulu. Bez obzira na geografsku širinu na kojoj se događaji odvijaju, ili da li su smešteni u mirnodopsko ili ratno okruženje, sve priče povezuje jednostavnost izraza, toplina i iskrenost koje izbijaju iz svake napisane rečenice. Zlatan Nezirović je zasigurno glas novog narativa u bosanskoj književnosti.

Svega se sjećam

Mama kaže da je nemoguće da se sjećam, imao sam tada tek tri godine, ali ja zaista pamtim kada smo se useljavali u stan na Koševu. Uvjeravam je da imam neke zamagljene slike čak i iz vremena prije toga. Golubovi se tuku za komade mokrog hljeba na prozoru podstanarske garsonijere u Švrakinom Selu; jedan od njih je bijele boje i njega želimo najprije nahraniti. Sporo se pomiče refleksija sunca preko hladnog parketa grbavičkog prizemlja, gdje nas roditelji po cijeli dan ostave kod stroge teta Hajre, odakle u odjeći ponesem miris duhana i prženog luka. Prvi događaj koji pamtim jeste kada moj stariji brat, oduvijek nemirnog duha, iskorištava teta Hajrin izlazak po cigarete i bježi kroz prozor. Uzalud mi je bilo da ga rasplakan molim da me povede sa sobom, on odlazeći niz ulicu dovikuje da nigdje ne mičem. Nastavljam da cvilim, on je već zamakoa iza zgrade, a ja samse morao sam suočiti s teta Hajrinim nezadovoljstvom. To neće biti posljednji put da me ostavlja, pa je dobro da sam se tako rano počeo navikavati. Nekoliko godina kasnije, brat se vraća iz škole, a mi više nismo živjeli u prizemlju na Grbavici, gdje po hladnom podu puže sjajni komad sunca. Gledam ga kroz metalne rešetke na terasi obdaništa “Višnjik”kako ispred garaža igra fudbala, s velikom je rajom i džabe ga u suzama dozivam da i mene izvede. Treći put kada me je ostavio već sam bio odrastao, valjda sam se i navikao. Usredrata je otišao u Ameriku, a ja, znajući da od suza nema nikakve koristi, hladnokrvno ocu rekoh da se njegov stariji sin nikada neće vratiti. Naljutio se na mene i u zadimljenoj trpezariji okrenutih leđa dugo gledao kroz prozor; u satima koji su uslijedili primijetio sam da ne štedi dragocjeno mjesečno sljedovanje cigareta. Nije progovorio do večeri i mislim da je znao da sam u pravu. Nikada nisam saznao o čemu je razmišljao tog dana, a šta je osjećao postaje mi jasno tek nakon što njega više nema. Bude me onda stid tih mojih ležerno izgovorenih riječi, potpuno bezosjećajno zavitlanih u očeva prsa.

Mama kaže da je nemoguće da se sjećam useljavanja, ali ja pamtim oca u zenitu snage kako s visokim čika Fehimom nosi namještaj na jedanaesti sprat. Trosjed ne može stati u lift, njih dvojica crveni u licu pažljivo ga podižu između sebe i onda mučno stenju koračajući uz stepenice. Ja okolo neumorno trčkaram kao neko razigrano štene, od mene nikakve koristi, toliko sam mali da ne mogu ni kada skočim dohvatiti prekidač u haustoru i barem im upaliti svjetlo. Stalno mi govore da se sklonim i ne smetam, pa mi viču da se čuvam ili će me prignječiti, jer kuda god da krenem, na kraju završim gdje ne treba. Poslije nekoliko spratova spuštaju trosjed, oslanjaju o zid i žale se isprekidanim glasovima: “Jaro, otpadoše mi ruke!” i “Nemam daha, nemam daha…”. Teško dišući, nude jedan drugog cigaretama, pa onda puše i kašlju, ignorišući moja zapitkivanja. Kada su se konačno popeli do našeg stana, divovski muškarci će se napiti, iz velike zelene boce, kisele vode. Pamtim kako se njihovi oznojeni grkljani energično pomiču gore‑dole praveći smiješne zvukove. Pokušavajući da ih imitiram, zalio sam se po vratu i prsima, pa me je majka strpljivo presvlačila vadeći iz kožnog kofera gornji dio pidžame. Presvučen, istražujem praznu dječiju sobu, koju ću više od dvije decenije dijeliti s bratom. Za to vrijeme otac i čika Fehim silaze po još jednu turu. Razočaran sam što me nisu poveli sa sobom, ali ipak nedovoljno utučen da počnem cendrati.

Onda su u moju i bratovljevu praznu sobu uneli velike kartonske kutije. Otac ih je slagao po sredini nožićem zarezujući selotejp. U njima se nalaze komadi bijelih i narandžastih drvenih ploča, za koje roditelji tvrde da su radni stol, ormar i krevet, što je sasvim teško za povjerovati. Jedva čekam da vidim očevu magiju koja nezanimljive drvene ploče pretvara u namještaj za dječiju sobu. Uskoro je sastavljen krevet na sprat, gore je brat, a ja dole, i tim rasporedom nisam zadovoljan.

“Otac je sretan, raskomotio se u bijeloj potkošulji, sjaje mu oči, kaže da više nismo podstanari, sve je ovo sadanaše…”, završavam majci sjećanje na useljavanje.

Mama primjećuje sjetno, u jednom od rijetkih trenutaka kada mi se povjerava, da se nikada poslije nisu toliko voljeli kao u vrijeme podstanarske muke. Kada su bili mladi bračni par s dvoje male djece, nasuprot grubih i ciničnih najmodavaca, dok su maštali o neizrecivoj sreći posjedovanja vlastitog krova nad glavom.

“Ma nema šanse da se svega toga sjećaš!”, primjećuje majka pošto je malo razmislila.

Ne mogu da vjerujem šta govori. Evo gledaj, majko, posut ću vodom potiljak, vrat i ručne zglobove. Opet joj sve ponavljam i tu ispred nje, na kuhinjski stol pored fildžana, pedantno ređam sličicu po sličicu. U tanjiriću se osipa, dopola umočena u kafu, njena bijelo‑smeđa kocka šećera, ili sam i to izmislio?! Ona odmahuje rukom u nevjerici, za bratovo legendarno bjekstvo od teta Hajre znam jer je ta zgoda još godinama prepričavana u familiji. Svaka slika koju imam je konstrukcija sačinjena od tih kazivanja, moje sjećanje je samo scena napravljena da glumci imaju gdje izaći i odigrati radnju koju sam čuo. I mali kockasti prozor kroz koji je brat iskočio, i njegove riječi s ulice, i hladni parket na suncu, i moje suze dok zabrinuto čekam strogu ženu da se vrati kući. Palim cigaretu ljutito i nervozno odbijam dimove, ona se smije.

“Kako onda znam da je čika Fehim pomagao kod useljavanja?”, dosjetio sam se iznenada. “Kako znam da je tada bio baš on, a ne neko drugi?!”

Opet ima spremno objašnjenje. Ona se, naime, ne sjeća pouzdano ko je ocu došao pomoći, ali ako je i bio Fehim, moguće je da su njih dvojica još godinama poslije prepričavali kolosalnu golgotu iznošenja namještaja na jedanaesti sprat. Tu se ne zaustavlja, kaže da su vjerovatno spominjali da sam u jednoj turi bio s njima, vrtio im se oko nogu, a oni uz svu muku još i morali paziti da im ne podletim pod trosjed.

I onda više ne znam šta bih joj rekao, a oca više nema da kaže i presudi. Zakucala je klinove preduboko u liticu mog sjećanja. Možda je oštetila i samo srce stijene. Je li sada samo pitanje vremena kada ću se obrušiti na neku cestu da smetam vozačima koji, za razliku od mene, znaju gdje su pošli i odakle dolaze? Koliko sebi mogu vjerovati ukoliko sam tako vješt scenograf, kada su kulise toliko uvjerljive, ako naivno vjerujem da postoji stvarna prošlost iza domišljato uklopljenih komada šperploče i obojenog platna?

Zahvalan sam mami što je, kada smo popili kafu,sklanjajući džezvu i fildžane sa stola promijenila temu. Sada se već bavimo praktičnim stvarima i razgovaramo o sniženjima u ”Merkatoru”. Četvrtkom su cijene povoljnije za penzionere, pa bi trebali otići u nabavku. Pitam se postoji li mogućnost da jednom, kada ni majke više ne bude, pouzdano saznam da se ovaj naš razgovor stvarno desio.